Kako je Soroš srušio britanski monetarni sistem?

Džordž Soroš

Jednog sasvim običnog dana u septembru 1992. investitor Džordž Soroš slomio je britansku centralnu banku, monetarni sistem Velike Britanije, i pritom spremio u džep više od milijarde USD. Kako je to uspio? Ovo je priča o trgovini vijeka, jedna od onih priča koje postaju dio legendi.

Soroš je tog dana zaradio više od jedne milijarde USD dok je britanske poreske obveznike njegov potez koštao milijarde i milijarde funti

Počećemo sa istorijskim kontekstom. Evropa nakon Drugog svjetskog rata, razrušena i duboko pogođena, shvatila je da su joj se malo prevelike tragedije izdogađale u manje od pola vijeka – dva svjetska rata, što znači da bi treći valjalo po mogućnosti izbjeći, dok Evrope još ima. U skladu sa tim javila se ideja o jačanju međusobnih odnosa, naročito na području ekonomije, kako bi se izbjeglo izbijanje ovakvih sukoba svakih par decenija. Plan je bio pretvoriti Evropu u prostor na kojem bi novi veliki rat bio apsurdan. Ideja se razvila u stvaranje zajedničkog pan-evropskog tržišta koje bi bilo snažno povezano, ali i koje bi moglo konkurisati SAD. Te zamisli su konačno kulminirale 1999. godine kada je na prostoru Evropske unije uvedena zajednička valuta. Ali, mnoge zemlje nisu htjele tek tako da predaju svoju nacionalnu valutu i uđu u zonu zajedničke valute. Zato cijeli proces i jeste trajao tako dugo. Nadalje, prije osnivanja EU, 1979. godine je osnovan ERM – European Exchange Rate mechanism, odnosno – Evropski mehanizam za kurs valuta. Osnivanjem ERM-a države su pristale da fiksiraju svoj kurs jedna s drugom umjesto da kurs određuje tržište. No, fiksirati kurs prema kome? Prema njemačkoj marki, dakako, pošto je Njemačka već tada bila najsnažnija ekonomija Evrope.

Margaret Tačer odbacivala je bilo kakvo fiksiranje britanske funte prema njemačkoj marki sve do 1990. kada je stvari u svoje ruke preuzeo Džon Mejdžor

Jedna država se dugo protivila tome, Britanija. Tadašnja britanska tadašnja premijerka Margaret Tačer čvrsto je odbacivala bilo kakvo fiksiranje britanske funte prema njemačkoj marki te je insistirala na tome da tržište mora određivati kurs britanske valute. Ipak, pritisak na Britaniju da uđe u ERM bivao je sve veći. Razumljivo, ostatak zemalja želio je što stabilniju monetarnu situaciju u Evropi; – put prema tome svakako je smanjenje varijabilnosti kursa, a idealno uvođenje zajedničke valute, što će se kasnije i desiti s uvođenjem evra. Britanija na čelu s Tačer opirala se ulasku u ERM kroz 80-e godine, ali do 1990. Tačer više nije imala onoliku političku moć kao ranije i iako se i dalje protivila ERM-u, njen tadašnji ministar finansija, Džon Mejdžor, nadjačao ju je i Britanija je u oktobru 1990. napokon ušla u ERM uz kurs od 2,95 njemačke marke (DM) prema jednoj britanskoj funti. Nakon toga britanska Vlada bila je obavezana, ugovorom, da drži funtu u rasponu od 2,78 do 3,13 DM prema funti.

Nedugo zatim britanski premijer postaje čovjek koji je osigurao ulazak Britanije u ERM. Izgledalo je da je dobro postupio – visoka britanska inflacija počela se smanjivati u periodu od 1990. do 1992, a i nezaposlenost je pala na vrlo niske stope, gotovo istorijski niske za Britaniju. Ali, 1992. Britaniju snažno pogađa velika globalna recesija i nezaposlenost skače sa 7,7 na 12,7 odsto. To nisu očekivali, ali se dogodilo. Šta sada? Britanija bi u ovakvim trenucima podsticala investicije i potrošnje režući kamatnu stopu, ali sada više ne može. Zašto? Zbog ERM ugovora! Drugim riječima, narod Britanije morao se nositi s ovim problemima kako zna i umije, vlastima su ruke bile zavezane. U isto vrijeme u Njujorku svoj Quantum Fund, hedž fond, vodi tada 62-godišnji Džordž Soroš. Riječ je o fondu koji je osnovao još 1970. kako bi se kladio na makroekonomske trendove.

Šta je hedž fond (hedge fond), pitate se? Bez da ulazimo u široke opise, recimo da kada u svijetu investicija kažete vodim hedž fond u prevodu za ostatak poslovnog svijeta to zapravo znači – ja sam savjetnik. Hedž fond koristi razne investicione tehnike, često agresivno, da bi što više smanjio rizik pri trgovanju nečim, bilo da se radi o dionicima, sirovinama ili nečem drugom. Znate onu – što je veći rizik pri ulaganju to su i veći mogući prihodi? To je tačno, ali taj neugodni rizik i dalje je tu! Tada na scenu stupa vaš hedž fond menadžer – njegov je cilj, u suštini, maksimalno umanjiti rizik te u isto vrijeme osigurati profit od ulaganja. Jednostavan posao? Nipošto, ali zato hedž fond vlasnici i menadžeri i dobijaju toliki novac, ako su uspješni. Soroš je bio uspješan, uključujući i zbog činjenice da se tim poslom počeo baviti dok većina još nikad nije ni čula za termin hedž fond.

Dakle, Soroš je već tada 1992. bio poprilično bogat. Dakako, ni približno ludo bogat kao što je danas kada s tolikim novcem može, doslovno, upravljati i brojnim političkim ishodima, finansirati obojene revolucije, predsjedničke kandidate itd. Godine 1992. malo ko je još znao što je hedž fond, malo ko zna čak i danas. Ali, još jedna stvar koju hedž fondovi rade, naročito ako su sigurni u to da mogu eliminisati rizik, je podizanje dodatnog novca sa strane kako bi ga i sami uložili u trenutnu investiciju i na taj način ostvarili još dodatne, često poprilične, zarade za sebe. Znači li to da su kockari? Donekle, ali sreća igra znatno manji faktor. Ako su jako dobri često se klade na gotovo sigurno.

Uspješni hedž fond menadžeri dobijaju po oko 20 odsto od stvorenog profita od investicije. Recimo menadžer koji radi na investiciji od milijardu USD dobiće oko 200 miliona USD ravno u džep, a to je samo postotak – ako ulože i svoj novac na“sigurnu opkladu, mogu zaraditi još i više i to jako, jako brzo. Ovi menadžeri okreću na takav način velik novac, vrlo velik novac, a apetit im brzo poraste ako su uspješni – upravo to su naumili da učine i Soroš i njegovi partneri – trgovinu vijeka.

Vratimo se na Britaniju. Kao što smo već rekli, Britanija je ušla u ERM 1990. a 1992. pogodila ju je kriza. U finansijskim krugovima počele su se pojavljivati informacije o tome kako je funta zapravo precijenjena, kako je Britanija ušla u ERM s funtom koja ne vrijedi toliko – drugim riječima, cijela ERM limitacija od 2,78 do 3,13 DM prema funti bila je pogrešna!
Džon Mejdžor uveo je Britaniju u ERM, te je tvrdio kako je to centralni fokus njegove monetarne politike – ali, upravo tim potezom nesvjesno je omogućio Sorošu da slomi cijeli britanski monetarni sistem

Kako su to otkrili? Bilo je zapravo jednostavno – funta se stalno vrtila oko donje granice. To je bio prvi znak, ali ne još i potvrda. Kroz cijelo ljeto 1992. funta je držala svoju poziciju na oko 2,95 DM prema funti. Tada su je napale pojedine izjave njemačkih neimenovanih i imenovanih zvaničnika. Neki neimenovani njemački zvaničnik rekao je kako je – devalvacija funte neminovna, čim su se njegove riječi tog dana pojavile u medijima, funta je počela slabiti. Bomba se dogodila 16. septembra – predsjednik njemačke Bundesbanke, Helmut Šlezinger, daje intervju za britanski list The Independent, te pritom istikao kako nije isključeno da bi jedna ili dvije valute mogle da se nađu pod pritiskom ako dođe do novog usklađivanja i rezova njemačkih kamatnih stopa.

Sorošu je postalo jasno da je vrijednost funte fiktivna – održava se unutar dozvoljene limitacije ERM-a samo zato što ljudi vjeruju da je to njena vrijednost. On nije vjerovao i bio je potpuno u pravu. Znao je da britanska funta može ići samo dolje, nikako gore. I kladio se na njen pad

Istog jutra vijest se nalazi na stolu Džordža Soroša u Njujorku. On, ali ne samo on, odmah zaključuje kako jedna od dvije valute mora da je britanska funta. To je taj trenutak, znao je Soroš, sada je vrijeme za veliku akciju. Već neko vrijeme Soroš i saradnici prikupljaju novac, oko 1,5 milijardi USD, koji planiraju da usmjere protiv britanske funte u finansijskoj opkladi u kojoj ne mogu izgubiti. Naime, do tog trenutka Sorošu je postalo jasno da je britanska vrijednost fiktivna – održava se unutar dozvoljene limitacije ERM-a samo zato što ljudi vjeruju da je to njena vrijednost. On nije vjerovao i bio je potpuno u pravu. Znao je da britanska funta može ići samo dolje, nikako gore. To mu je zapravo vrlo olakšalo odluku – ako funta ode dolje, zaradiće ogroman novac, ako ostane na istom, neće izgubiti skoro ništa. Ako ode gore? Neće se dogoditi, to je poenta.

Dok je Evropa još spavala Soroš je krenuo u veliku operaciju posuđivanja i prodaje funti

Dakle, kako je Soroš tačno slomio britansku banku, odnosno cijeli britanski monetarni sistem? Jednostavno, kupovinom i prodajom funte – znajući da će pritom zaraditi, te pokrenuti val sličnih akcija, što će pak natjerati britanske vlasti da pokušaju panično da odbrane vrijednost valute, zakopavajući se time sve više i više u probleme. Konačno, Soroš će lično zaraditi više od jedne milijarde USD dok će britanske poreske obveznike njegov potez koštati milijarde i milijarde funti. Dok je Evropa još spavala Soroš je krenuo u veliku operaciju posuđivanja i prodaje funti, za DM naravno. Za svakih 100 funti koje proda dobio je 295 maraka, u skladu sa kursem od noć ranije. Sada je samo trebalo da čeka jutro i pad vrijednosti britanske funte. Ako se dogodi pad od 10 odsto, prodaće odmah posuđene funte – britanskoj centralnoj banci – i ostvariti profit.

Zašto je njegov potez morao dovesti do pada vrijednosti funte? Zato što je u ovoj transakciji okrenuo više od 1,5 milijardi USD. Svanulo je jutro u Britaniji, bilo je dva sata poslije ponoći u Njujorku, ali Soroš i njegovi partneri bili su itekako budni. Naime, kada su oni počeli s masovnom prodajom funti nazad britanskoj centralnoj banci, isto su odmah počeli da rade i drugi fondovi, ali i banke – širom Evrope i svijeta. Soroš je pokrenuo lavinu, imajući na umu veliki profit. Britanska banka se borila, koliko je mogla, ali neće dugo izdržati. Prisiljeni su bili da kupuju stotine miliona funti odjednom i bilo je neminovno da će vrijednost funte morati pasti, ali ako se to dogodi Britanija ispada iz ERM-a, a to za sobom povlači i vrlo negativne ekonomske posljedice, kao i ljutnju ostatka Evrope.

Britanski ministar finansija, Norman Lamont, panično pokušava telefonski dobiti premijera Mejdžora – trgovanje je tek počelo, a Britanija svakog minuta gubi i po nekoliko stotina miliona funti. Lamont napokon dobija Mejdžora i preklinje ga da zemlju odmah povuče iz ERM, no, ovaj to tvrdoglavo odbija. Podsjetimo, ipak je on Britaniju uveo u ERM i smatra da ako se sad povuče, to bi ga moglo koštati političke karijere. Umjesto toga priča Lamontu o mogućem dogovoru s Njemačkom i šta sve ne, ali ovaj zna šta se sprema – katastrofa.

Taj dan, 16. septembar 1992, pamtiće se u Britaniji kao – Crna srijeda. Ne i za Soroša, dakako. Vrijednost njegovog fonda skočila je gotovo odmah s 15 milijardi USD na 19 milijardi USD, a nekoliko mjeseci kasnije popela se na 22 milijarde USD

Norman Lamont, tadašnji britanski ministar finansija komentarisao je kasnije Crnu srijedu: Osjećao sam se kao hirurg koji je shvatio da mu je pacijent mrtav. Dogodilo se tačno što je Soroš i predvidio. Britanija je ipak morala izaći iz ERM-a, britanska funta je pala za 15 odsto u odnosu na njemačku marku i 25 odsto u odnosu na američki dolar. Taj dan, 16. septembar 1992, pamtiće se u Britaniji kao – Crna srijeda. Ne i za Soroša, dakako. Vrijednost njegovog fonda skočila je gotovo odmah s 15 milijardi USD na 19 milijardi USD, a nekoliko mjeseci kasnije popela se na 22 milijarde USD. To nije sve, na potopu funte zaradili su mnogi fondovi, ali nijedan kao onaj Džordža Soroša koji je nakon ovog postao investiciona zvijezda, najuspješniji investitor na svijetu.

Valja imati na umu šta zapravo znači zaraditi na Wall Streetu – znači da kada nešto zaradite, neko mora da izgubi. Nema tu stvaranja vrijednosti, nije ovo proizvodnja, ovo je samo gruba igra otimanja i preotimanja novca. U ovom slučaju gubitnici su britanski poreski obveznici – ogromno bogatstvo se preko noći prebacilo iz njihovih ruku u ruke Soroša i drugih hedž fond menadžera. Milijarde su izgubljene, a Džon Mejdžor, koji je ulazak u ERM predstavljao kao glavni potez svoje monetarne politike, izgubio je iduće izbore i javnost ga je ispratila sa zviždanjem. Tako to biva, nekoliko zvižduka i to je sve, a za izgubljene milijarde niko neće odgovarati.

Ne čudi da je Soroš kasnije investirao milijarde dolara u podređivanje svijeta zapadnom liberalnom kapitalističkom modelu – zarađivati u takvom modelu on i drugi predstavnici današnje finansijske elite mogu do nemjerljivih granica

Na kraju, zanimljivo je primijetiti da je Margaret Tačer ipak bila u pravu – Britanija nije imala šta da traži u ERM namjerno naduvavajući vrijednost svoje valute u eri u kojoj nekoliko hedže fondova može u doslovno par sati skupiti više kapitala nego što britanska centralna banka ima na svom raspolaganju. Lekcija je važna – svijetom kolaju ogromne količine novca, tolike da mogu slomiti jednu Britaniju u manje od 24 sata. Nadalje, regulacije mogu biti vrlo opasne, naročito ako postoje rupe koje će neko pametniji od političara iskoristiti. Soroš se kladio na makroekonomsku opkladu i dobio je jako puno. Takve prilike ne pojavljuju se svakog dana, dolaze jako rijetko, ali kada dođu, mogu rezultovati ogromnim transferom novca u ruke lukavih mešetara. Što se pak Soroša tiče, ne čudi da je kasnije investirao milijarde dolara u podređivanje svijeta zapadnom liberalnom kapitalističkom modelu – zarađivati u takvom modelu on i drugi predstavnici današnje finansijske elite mogu do nemjerljivih granica.

Mahathir Mohamad otvoreno je optužio Soroša da je 1997. uništio malezijsku ekonomiju

Međutim nisu ovo jedini Sorošovi finansijski nestašluci. Azijska finansijska kriza 1997. godine uništila je živote milionima ljudi i nekoliko vlada je palo zbog te ekonomske katastrofe. Iako je svaka zemlja drukčije osjetila tu krizu, malajska valuta bila je jedna od najteže pogođenih. Ringit je izgubio gotovo polovinu vrijednosti praktično u nekoliko sekundi i Soroš je bio jedan od najgorih špekulanata. Tadašnji malajski premijer Mahathir Mohamad otvoreno je optužio Soroša da je uništio njihovu ekonomiju. Epicentar azijske krize bio je Tajland čija valuta je izgubila 60 odsto vrijednosti. Soroš je zaradio ogroman novac, ali milioni Tajlanđana ostali su bez posla i više do pola miliona stranih radnika moralo je otići iz Tajlanda zato što je nekoliko privrednih sektora doslovno propalo. Nakon što je srušio tržišta Tajlanda i Malezije, Soroš se okrenuo Hong Kongu. Bio je uvjeren da je samo pitanje vremena kada će uspjeti da sruši i njihovu ekonomiju, ali tadašnji ministar finansija Donald Tsang Jam-kuen bio je odlučan. Potrošio je više od 100 milijardi hongkonških dolara da bi zaustavio Soroša i njegove planove. Sam Soroš kasnije je priznao da je Jam-kuen zaslužan za finansijski opstanak Hong Konga.