Džozef Stiglic: Američki san je mit

Američki beskućnik

Amerika se ubraja među zemlje sa najvećim nejednakostima u prihodima i na vrhu je po pitanju nejednakih mogućnosti napredovanja na poslu, tvrdi Nobelom nagrađeni ekonomista Džozef Stiglic. Hoće li prosječni Amerikanac napredovati ili ne više zavisi o prihodima i obrazovanju njegovih roditelja, nego njegovom trudu. “Američki san je mit!”, kategoričan je ovaj ljevičarski nastrojen stručnjak za pitanja nejednakih primanja, koji predaje na Univerzitetu Kolumbija. On tvrdi da nejednakost u primanjima u SAD-u nije tek rezultat marketinških sila, nego i politike, te politika koje su uspostavili zakonodavci i kompamije još nakon izbora Ronalda Regana za predsjednika 1981. godine.

Nejednakost u primanjima je rezultat politika koje su uspostavili zakonodavci i kompamije

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je era prosperiteta za američku ekonomiju, ali i njene radnike. Ali od tada su plate stagnirale. U međuvremenu, plate izvršnih direktora su porasle, te su danas i do 300 puta veće od plata prosječnih radnika, dok su nekada bile tek 30 puta više. Stiglitz je istakao i da na minimalno plaćenim poslovima danas većinom rade osobe koje se prvenstveno brinu za porodicu, umjesto da je riječ o poslovima koje rade tinejdžeri, koji na taj način zarađuju džeparac. Stiglic smatra da ne postoji čarobni lijek za trenutnu situaciju, ali jedan od načina borbe protiv ovog stanja jeste da se smanji monopolistički uticaj kompanija.

A kako je uopšte nastao izraz – američki san? Vrijednosti u koje se zaklinjalo američko društvo postojale su puno prije nego što je ovaj slogan nastao. Amerikanci su se izjašnjavali kao spremni na ideale slobode, požrtvovnosti i prilika za napredak. Izraz je posebno postao popularan sredinom 20. vijeka u vremenima intenzivnog privrednog rasta. Ali, bilo je tu još nešto što se ticalo puke ljudske psihologije. U 30-im godinama prošlog vijeka većina revolucionarnih izuma iz 19. vijeka došla je do većeg dijela domaćinstava; telefon, električna energija, tekuća voda u svakom domu, motorna vozila. Potom je uslijedio Ruzveltov “New Deal”, a zatim i Drugi svjetski rat, kroz koje se ekonomija SAD-a izmijenila u smjeru onoga što se naziva “rogom izobilja kuća, automobila i aparata”.

Dvije trećine Amerikanaca više ne vjeruju u američki san

Pravo na život, slobodu i težnju za srećom, odjednom je uključivalo i kuću s dvije garaže, te visoko obrazovanje. Američki san kao kolektivna mantra, nacionalni ideološki konsenzus, naravno da je cvijetao, ali u 70-im razvoj se počeo zaustavljati, i to ne zbog, kako smatraju neki ekonomisti, naglog izostanka inovativnosti, nego zato što je 70 odsto stanovništva dosegnulo više manje onaj nivo koji danas smatramo modernim standardom. Praktično sav ekonomski rast SAD do danas više se nije ravnomjerno distribuisao, nego je vodio do raslojavanja. A ljudi nisu baš toliko glupi da ne bi bili svjesni kad polako postaju gladni ili da obolijevaju i ne mogu se liječiti. Danas dvije trećine Amerikanaca više ne vjeruju u američki san. Paradoksalno, ali istovremeno isti toliki postotak Amerikanaca smatra da će tokom života taj san ipak dosegnuti.