Goran Ćorić: U životu ništa ne dolazi samo

Goran Ćorić

Budi nasmijan i ne stoj u mjestu, životni je moto Gorana Ćorića iz Banjaluke. Upravo ovakav pozitivan stav prema životu, ovog “maratonca” koji uvijek trči neku svoju trku, nezavisno od drugih i uvijek je završi bez obzira na sve, doveli su ga u poziciju da on danas ima ono o čemu obični ljudi mogu samo da sanjaju. I pri tom je ostao normalan i sasvim običan, onakav kakav jeste, ali i dosljedan i inovativan u ostvarivanju zacrtanih, kako poslovnih, tako i životnih ciljeva. Svoju poslovnu imperiju Ćorić je počeo da gradi devedesetih godina. Prvi ozbiljniji posao, iako ne voli da upotrebljava taj termin, jer smatra da nema neozbiljnog posla, već samo neozbiljnog pristupa poslu, bio mu je kada je otvorio lanac butika “Van Gogh”.

Ćorić je vizionarski osnovao firmu “Metromedia”, koju je vrlo brzo postavio na prvo mjesto u tzv. outdoor oglašavanju

“Ako možemo reći da je dobar posao stvaranje vrijednog i prepoznatljivog brenda, plus dobra zarada, onda je to svakako bio lanac ovih butika”.   Nešto kasnije vizionarski je osnovao i firmu “Metromedia”, koju je vrlo brzo postavio na prvo mjesto u tzv. outdoor oglašavanju u BiH. Ostvarila mu se i želja da i od lanca trgovina pod nazivom “mojMarket”, u kom je vlasnik jednog manjeg broja akcija, napravi prepoznatljiv brend. U svom narednom poslovnu poduhvatu otišao je još korak dalje. Odlučio je da otvori i elektronsku biblioteku. U Ćorićevom vlasništvu se nalazi i Mybook, izdavačko – distributerska kuća za print izdanja, Support marketing centar – agencija koja se bavi marketingom, ali i Procyon media, mala firma iz IT sektora. Kada su u pitanju pravila kojih se pridržava u poslu, odnosno da li ih ima i koja su, ovaj vrsni biznismen kaže kako su ona vrlo bitna, ali kako ona mogu i da se krše.

Sve se u životu zarađuje i zaslužuje

Ističe kako je vrlo bitno biti fleksibilan, imati svijest da ništa ne dolazi samo, nego se sve u životu zarađuje i zaslužuje. Napominje kako ne treba trošiti vrijeme na izgubljeno, razdvojiti bitno od nebitnog, ali i raditi svaki posao s ljubavlju. Priznaje kako ga mnogi pitaju da ih posavjetuje, koji posao da pokrenu.

“To rade svaki dan! Svakako prvu stvar koju treba izbaciti iz glave je rečenica – mislim da će to ići, jer evo moj kum i njegova žena kažu da bi to odmah kupili. Tržište treba ispitati nepristrasno, odmjeriti rizike, preračunati koji to dio kolača može da pripadne tebi i zašto. Što bi naš narod rekao, tri puta mjeri, jednom sijeci! Druga pogubna rečenica je – komšija Marko ubi pare sa svojom piljarom, otvoriću i ja samo da dobijem kredit. Posao se mora pokretati zato što posjeduješ neke afinitete, znanja, resurse i kreativnost, a ne zato što to neko drugi ima, pa se nadaš epidemiji”, smatra Ćorić.

A kada ne savjetuje druge, te nije zaokupljen mnoštvom svojih poslovnih obaveza i vođenjem firmi, on nađe nešto i slobodnog vremena koje provodi u druženju s prijateljima i putujući širom svijeta.

“Ako mogu nešto izdvojiti, onda je to Las Vegas. Ne zbog silnih i velelepnih građevina, nego zbog milliona ljudi koji dolaze tamo da bi na nekoliko dana živjeli život iz sna. Život pun zabave i slobode. Život ponovno probuđene djece u sebi. To se vidi na svakom čovjeku u predivnom Las Vegasu”, ističe Ćorić.

Volio bi ploviti u vodama Meksičkog zaliva, doživjeti iz morske perspektive Bahame, te uploviti u Havanu

Ipak, prva stvar na koju pomisli kada čuje riječ putovanje je – more. Oplovio je gotova sva mora – od Pirana, pa do Santorinija, koji su vjerovatno najljepši predjeli za nautiku na svijetu. Ističe kako skoro dva mjeseca godišnje provede na moru. Jadran je preplovio uzduž i poprijeko, a u Jonskom i Egejskom moru brodom gotovo redovno krstari. Najomiljenija mu je ruta od prelijepog zelenog Krfa, preko Paxosa i Antipaxosa, sa nestvarnim uvalama tirkizne boje i bijelim pijeskom, pa do Zakintosa, ostrva kornjača.

“Volio bih ploviti i vodama Meksičkog zaliva, doživjeti iz morske perspektive Bahame, uploviti u Havanu… Jer, poseban je osjećaj uplovljavati u marine nepoznatih gradova, u smiraj dana, a odlaziti sa izlaskom sunca, kao da se iskradaš iz grada u kojem si bio sugrađanin dan ili dva. Sve sa svojom kućom putujućom”.

Dio slobodnog vremena stigne da odvoji i za jedrenje, ali i za paraglajding i trčanje. Nekoliko puta je već uspio da istrči maraton u Njujorku.

Sa jednog od maratona na kojem je uzeo učešće

“Nisam profesionalac, pa trčim polumaratone od 21 kilometar. Njih istrčim, otprilike za oko dva sata, a do sada sam još trčao u Beču i Beogradu. Moram priznati da je osjećaj fenomenalan. Prava pobjeda i duha i tijela. Maraton je kao život. Često moramo stisnuti zube da bi došli do cilja, savladati krizu, ne odustati, izvući još mrvicu snage i uspjeti! Od nekih si sporiji od nekih brži, ali bitno je misliti na to da moraš dati svoj maksimum tad kad imaš priliku, jer poslije je kasno. Odustati je najlakše, ali tad ne možeš osjetiti sreću koju nosi dostizanje cilja. Zato u mislima uvijek tražim motiv da izdržim, a nikad razlog da odustanem”.

Objašnjava kako jednostavno ne može, a da se ne kreće. Na bilo koji način. Da trči, hoda, putuje…

“Mislim da u konstantnom pokretu postoji eliksir mladosti i ubijeđen sam da mladost traje onoliko koliko smo i mi u pokretu”.

Dodaje kako mu nije strano ni da se u društvu opusti uz koju čašu vina. Ističe kako je ljudima ponekad potrebno nešto da ih stimuliše. Ponekad su to suze, a kad su srećniji ili pametniji, onda je tu vino.

Moramo naučiti da živimo od vlastitog rada, te da budemo više tolerantniji

“Nekad davno kad su se napili prvi put od tog napitka, znali su da to žele ponovo, i od tada, pa do danas, ljudi su godinama radili i usavršavali ovaj napitak s ljubavlju. Ljudi su se odricali religija, društvenih uređenja, civilizacija, ali ne i vina. Ono će nadživjeti sve. Zato ga i volim”.

Među rijetkim stvarima koje mu se još nisu ostvarile u životu, a silno želi, jeste da živi u društvu u kom ljudi shvataju da je lakše voliti, nego mrziti. Da je različitost prirodna, lijepa i da bez nje ne postojimo.

“Moramo se naučiti toleranciji. Takođe, volio bih da naučimo učiti, da znamo da je znanje radom nastalo, da dobro živimo od vlastitog rada. Nadam se da nije utopija željeti da sa lica ljudi, koje srećem svaki dan, nestane taj grč i da im se vrati osmijeh. Tek tada će nam svima biti bolje”.