Momir Bulatović: Evropa je postala američki nosač aviona

Evro, kao najveći uspjeh evropskih integracija, zbog svoje konstrukcione greške, postao je grobar evropskog jedinstva, smatra Momir Bulatović, nekadašnji predsjednik Crne Gore i predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije, a danas ugledni ekonomista i profesor, koji je nakon višegodišnjeg odsustva iz javnog života odlučio da se vrati i progovori otvoreno o svim aktuelnim problemima vezano za dešavanja u regionu i svijetu. Bulatović u intervjuu za magazin „Monet“ objašnjava i uzroke raspada Jugoslavije, kako je od nekoga ko je podržavao evropske integracije postao veliki protivnik EU, ali i zašto smatra da će SAD pogoditi još jedna finansijska kriza, gora od one iz 2008. godine.

Kako komentarišete podatak da se ukupan spoljni dug republika bivše Jugoslavije, od raspada pa do danas, gotovo udesetostručio?
Hajde da se misaono vratimo u vrijeme nastanka problema iz vašeg pitanja. Mnogi, naime, zaboravljaju da nevolje koje smo okusili jesu dio jednog opšteg niza promjena. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, svijet je zahvatila posvemašnja politička zbrka. Pojavile su se zemlje u tranziciji. Poljska je radosno grabila putem slobode i velikih nada. Sovjetski savez je bio na ivici raspada. Diktatorski režimi u Južnoj Americi i Aziji padali su jedan za drugim. Aparthejd u Južnoj Africi je bio na izdisaju. Dugogodišnji lokalni ratovi su se privodili kraju. Broj država koje su bile u tranziciji drastično je narastao i približio se cifri od stotinu.
U Latinskoj Americi je bilo dvadeset takvih država. U Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom savezu njih 25, na Bliskom Istoku pet, u Africi 30 i deset u  Aziji. SFR Jugoslavija je bila u toj tranzicionoj kompoziciji. U isto vrijeme, u centrima svjetske moći donesene su potrebne odluke za upravljanje svijetom. Ustanovljen je „vašingtonski konsensus“. On se često prihvata kao sinonim za globalizaciju ili neoliberalni kapitalizam. Autor izraza je Džon Vilijamson, dugogodišnja uticajna ličnost u američkom ministarstvu finansija, MMF-u i Svjetskoj banci. Elitna finansijska zajednica se dugo okupljala pod njegovim vodstvom. Fraza je lansirana 1990. godine – da bi označila najmanji zajednički imenitelj savjetodavne politike koju upućuju Vašingtonske finansijske institucije latino američkim zemljama kao u krizi 1989. godine.
Stupovi konsensusa su bili: privatizacija (državne imovine), liberalizacija (trgovine i tokova novca) i privlačanje stranih investicija. Na njima je morala da počiva ekonomska politika svake „stvarne“ demokratije. Vašingtonski konsensus je dakle nacrtao „jedinu moguću privredu“. Onu koja odgovara multinacionalnim korporacijama i krupnom finansijskom kapitalu. Vrijeme u kojem je nastao i bivao nametnut ostatku svijeta označeno je kao – kraj istorije. Slovodobitno, liberalni kapitalizam je objavio svoju konačnu pobjedu i odlučio da više ne može biti ništa novo, te da se razvoj ima nastaviti logikom „još više istoga“.
Nevolja, koja se pokazala relativno odmah, je da sistem neoliberalnog kapitalizma, zakonito, dovodi do eksplozije duga na globalnom i nacionalnom nivou. Neoliberlni kapitalizam je uvertira za „bolest finansijalizacije“. To je stanje u kojem većina prihoda neke ekonomije dolazi od finansijskih špekulacija, a ne od prodaje roba ili usluga.

Kako to da ekonomisti sa ovih prostora nisu prepoznali opasnosti i, na vrijeme, upozorili javnost i donosioce odluka?
Komunisti i marksizam su bili zbrisani sa svjetske pozornice. Brojne kolege su se odrekle svojih uvjerenja (ne i akademskih titula) i postali promoteri ovog lažnog napretka. Neki su to radili iz neznanja, većina iz lukrativnih razloga, a ja ne poznajem nijednog koji se za kapitalizam zalagao iz čistih ubjeđenja. Budući da su marksisti pobijedili sami sebe – ponekad je izgledalo kao da se radilo o kolektivnom samoubistvu, pravi protivnici neolibaralnog kapitalizma bili su developmentisti, pod čijim se misaonim uticajem odvijao razvoj brojnih država Južne Amerike i Azije. Posebno su bili opasni jer su se rješenja koja su primjenjivana pod njihovim uticajem pokazala uspješnim.
Developmentizam predstavlja pogled na ekonomiju koji se temelji na faktorima razvoja koje liberalni model potpuno zanemaruje. U teoretski pristup je ugrađeno snažno uvjerenje da prirodna dobra kojima raspolaže pojedina zajednica pripadaju svim njenim stanovnicima i da moraju biti ravnomjerno raspoređena. U suštini, radilo se o reakciji na vjekovno i beskrupulozno pljačkanje prirodnih bogatstava južnoameričkog kontineta. Ovako nepravedan sistem nije se mogao dešavati narodnom voljom, pa je demokratija za duže bila suspendovana. U mnogim državama i za dugi niz godina, na vlasti su bile vojne hunte i režimi koji su počivali na strahu i teroru. Njemu su bili izloženi i developmentisti. Zato su svoje tvrdnje i predloge morali pažljivo izlagati javnosti. Posebno su morali da vode računa o brisanju veza sa marksizmom budući da je to bio grijeh zbog kojega se gubila sloboda ili, čak sam život.
Razvojne politike zasnovane na developmentizmu pokazale su se uspješnim. Posebno na primjeru zemalja nazvanih azijski tigrovi – Tajland, Malezija, Indonezija, Filipini, Hong Kong, Singapur i Južna Koreja. Vašingtonski konsensus se osjetio prozvanim da stavi tačku na tako „opasan“ eksperiment. Rezultat je bio da se, gotovo dvije decenije, svijet razvijao po principu jedan model, jedna praksa, jedan vođa, jedna ideologija…  Istorija se završila pobjedom neoliberalne ekonomske misli. Njena centralna riječ bila je – sloboda, a na drugoj strani njene zastave bilo je upisano – smrt (nacionalnoj) državi. Nevidljiva ruka tržišta je mogla neometano da djeluje. Ekonomija je tako bila oslobođena bilo kakvog socijalnog sadržaja. Sve posebnosti, istorijske, prirodne, demografske, kulturološke… izbrisane su iz života. Zakoni ekonomije postali su prirodni, vječni i nepromjenjivi. Kao što su zakoni fizike. Kamatna stopa je imala da se tumači na način na koji se objašnjava dejstvo gravitacije.
Uvijek i svuda, nezavisno od bilo kakvih okolnosti, monetarna politika će dati nepromijenjene rezultate. Tako je neoliberalna ekonomska misao ugradila u sebe značajne religijske crte. Bilo je besmisleno intelektualno propitivati postulate koje je ona stvorila. Uzaludno je bilo ukazivati kako željeni ciljevi ne korespondiraju sa sredstvima predviđenim za njihovo ostvarenje. Konsensus je na sve stavio veliku tačku. Čitaj, ćuti i poštuj! Kao što se radi sa Deset božjih zapovjesti. Ali, vrijeme je majstorsko rešeto. Promašaji u regionalnim ekonomijama toliko bodu oči da i ovakvi ekonomisti moraju da se ponovno prestrojavaju.

SAD je trebao jedan „mali prljavi rat“., a SFRJ je bila idealna za takvu rabotu

Ako je Jugoslavija bila, u neku ruku gledajući preteča EU, zašto je ona uništena?
Dobro ste rekli, Jugoslavija je uništena. Jedan sam od rijetkih živih svjedoka tok procesa i to iz samog njegovog središta. U najkraćem, da je bilo ikakve mogućnosti, odnosno da je zavisilo samo od šest jugoslovenskih republika, mi bismo se dogovorili, jer su svi znali koje je zlo na drugoj strani. Ali, to je bilo vrijeme u kojem je Amerika tražila način da što čvršće kontroliše Evropu i trenutak u kojem je ona pokazivala namjeru da pruži otpor.
Podsjetiću da je tada bila živa zamisao o formiranju evropske vojske, što bi značilo da se stotinjak hiljada američkih vojnika, baziranih širom Evrope, mora vratiti kući. Da bi se to spriječilo, bio je poželjan jedan „mali prljavi rat“. SFRJ je bila idealna za takvu rabotu. Nakon svih ovih godina, može se sa žaljenjem konstatovati da je Amerika ostvarila svoju namjeru i da je Evropa postala njen „nosač aviona“.

Očekujete li da Srbija, Crna Gora i BiH u skoroj budućnosti budu primljene u EU?
Pitanjem o „skorijoj budućnosti“, podsjetište me na čuvenu izreku američkog ekonomiste Pola Samjuelsona: „Posmatrano na dovoljno dugi rok, svi smo mi mrtvi ljudi“. Marks je, konačno, zaključio da se sva ekonomija svodi na ekonomiju vremena. Mislećim ljudima je nejasno kako se briselska (i lokalne) birokratija šarlatanski odnosi prema vremenu, kao veoma bitnom, a ograničenom resursu. Sada se spominje nekakva maglovita mogućnost da se prijem novi članica neće desiti prije 2025. godine. Ako smo dobro razumjeli šta nam je poručeno. Svaku priliku koristim da vlastima u regionu poručim da imaju prečih i važnijih stvari za rješavanje, od ispunjavanja uslova iz pregovaračkih poglavlja za pristupanje EU.

Evro je grobar evropskog jedinstva – on je već razorio brojne države unutar EU i posvađao narode

Zašto ste protivnik evropskih integracija?
Godinama sam radio na procesu pristupanja u Evropsku uniju. Zajedno sa ekipom uvaženih kolega, realizovao sam više projekata vezanih uz pretpristupne fondove. Tada sam iskreno vjerovao da je to korisno za države kandidate, jer je i sama EU bila drugačija. Sve se, međutim, promijenilo od 2008. godine i krize svjetskih finansija. Odonda, EU više ne liči na sebe i, prema mojim istraživanjima potkrijepljenim egzaktnim podacima, Evropska unija nema mogućnost opstanka u formi kako je zamišljena. Ona je, već sada (bolje reći – tek sada) konstatovala da će da se ubuduće kreće u najmanje dvije brzine. To je samo lijep naziv za označavanje kraja ovog projekta. Meni je iskreno žao što se to dešava, ali se ovi procesi moraju posmatrati umom, a ne srcem.
EU danas ima dvije ključne riječi. Prva je – produbljivanje, a druga – proširivanje. U centru njene pažnje je nastojanje da se produbi, da bude više Evrope u smislu povećanja moći i ovlaštenja Briselu, na račun država članica. To se, ipak, pokazuje kao nemoguća misija. Evro, kao najveći uspjeh evropskih integracija, zbog svoje konstrukcione greške, postao je grobar evropskog jedinstva. On je već razorio brojne države unutar EU, posvađao narode i pokrajine, a još uvijek nije ispoljio sve svoje nedostatke. Bez produbljavanja koje je, dakle, nemoguće, nema ni njenog proširenja. To je jednostavna istina. Alternativa postoji.
Međutim, vaše pitanje odslikava osnovni razlog zašto opstaje jedan nepravedan i dugoročno neefikasan sistem kao što je liberalni kapitalizam, ili kao što je projekt pod imenom Evropska unija. Mnogi ne vide drugu mogućnost, pa zlo trpe „od straha većega“. Stoga, prvi korak ka alternativi je odluka da se ona potraži. A, neće je biti teško naći jer je ona tu, pred našim očima. Potrebno je konačno da se oslobodimo besmislica kojima smo godinama zapljuskivani i počnemo da mislimo svojom, a ne glavom drugih, pa bili oni i briselski komesari. Ja sam ubijeđen da je stvarna i prava alternativa liberalnom kapitalizmu – liberalni socijalizam. Svi moji intelektualni napori su usmjereni u dokazivanje ove tvrdnje.

Ko ima najviše koristi od EU i zašto?
Kada je bio uveden evro, ekonomisti su se pitali da li će Njemačka postati evropska, ili će Evropa postati njemačka. Realna zbivanja su dala odgovor. Njemačka je svojom vladavinom u EU i evrozoni, vještački stvorila jeftinu valutu na osnovu koje njena privreda ima konkurentske prednosti na tržištima u razvoju. Od 2008. godine njen suficit u spoljnoj trgovini je bio ogroman i kretao se u rasponu od dvjesta do dvjestapedeset milijardi US dolara godišnje.
Ali, da bi Njemačkoj išlo dobro, svima drugima unutar i oko evrozone moralo je biti sve lošije. Uporna i sve obilatija odbrana evra od strane Evropske komisije i Evropske centralne banke (ECB), u svojoj ekonomskoj suštini, predstavljala je odbranu konkurentske sposobnosti njemačke privrede na svjetskom tržištu. I ništa drugo. Jer, iako ECB utvrđuje jedinstvenu kratkoročnu kamatu na pozajmnice koje daje i iako države evrozone sve izvozne i domaće transakcije utvrđuju u evru, samo je iluzija da postoji jedna valuta. Nije ista vrijednost evra u Njemačkoj i Grčkoj, Španiji ili kojoj drugoj zemlji koja je u ekonomskim nevoljama i traži pomoć od – sada već smrtonosne Trojke.

Najavili ste i krah američke ekonomije, odnosno da je gotovo neminovno da ovu zemlju pogodi nova finansijska kriza?

Na vrata Amerike kuca velika ekonomska kriza

Ja volim Ameriku i mislim da su njeni stanovnici, u ogromnoj većini, dobri i radni ljudi. Ali, ja redovno pratim američke sajtove i čitam zvanične pokazatelje i njihova tumačenja. Brojevi koji govore o američkoj ekonomiji su spektakularno sumorni. Razumije se da mi to nije drago, niti sam ja izmislio probleme koje su mnoge misleće Amerikance doveli u predvorje panike. Nekada moćna i bogata država ne može da računa na veličinu sa takvim stepenom socijalne nejednakosti (istorijski rekord) i sa gotovo pedeset miliona ljudi koji primaju državnu pomoć u hrani, ili novcu da bi otplatili kredite. Neposredna posljedica američke nesposobnosti da rješava svoje unutrašnje probleme ogleda se u njenoj krajnje agresivnoj i nelegalnoj spoljnoj politici. Ostatak svijeta to doživljava kao ogroman i teško savladiv problem.

Pored toga što smo finansijski, moralno i društveno pali, utisak je da smo uništili i obrazovanje, koje bi trebalo da bude stub razvoja svakog normalnog društva…
Amerika je izgradila nakaradni obrazovni sistem, a onda ga je nametnula ostatku svijeta. Kao čovjeku koji je životno posvećen obrazovanju to mi je jako žao, ali pred takvim naletom idiotizma i veći od mene bi ustuknuli. Međutim, ja držim da je obrazovni sistem manje iskušenje od zdravstvenog. Koliko god škole ciljano i sistematski zaglupljivale mlade ljude, oni su po prirodi skloni pobuni, a imaju i moćno oružje koje se zove Internet.
Zamišljam da je Nikola Tesla, u svom rodnom Smiljanu, imao Internet, ne bi morao da se lomi preko okeana. Iskreno me fascinira mogućnost da svako ima stalni pristup riznici svjetskog znanja. Ne brinem zbog činjenice da to čini sasvim mali broj mladih ljudi. Radujem se što genijalci, kojih ima u svim vremenima, sada mogu da svoje briljantne umove spoje sa svim svojim velikim prethodnicima. S druge strane, ljudski život nema cijenu, ali liječenje bogami ima. I to sve veću i veću, kako se tehnologije razvijaju. Žao mi je što je zdravstveni sistem toliko urušen, svuda u svijetu, a posebno kod nas. Snažno vjerujem da je masovna privatizacija zdrastvenih ustanova i usluga zločin prema čovječanstvu. I to epskih razmjera.
Zamislite situaciju u kojoj svoje bolesno dijete dovedete kod ljekara i počnete pregovore sa njim koliko će novca tražiti za uslugu liječenja. U ovom, ali i svim sličnim primjerima pokazuje se cinizam priče o odnosu ponude i tražnje i magičnoj ruci tržišta. A, kada jednom prihvatimo da tržište nije svemoćno, ili kada se u oblasti zdravstva osvjedočimo koliko može biti opasno, napravićemo pravi korak u sagledavanju svih ostalih problema sa kojima živimo i zbog kojih nerijetko toliko patimo.

Veljko Zeljković