Nebojša Katić: Ko upravlja našim životima?

nebojsa-katic-otvor

Da li je svijet u raljama malog broja bogatih ljudi koji kontrolišu javni prostor i posljedično upravljaju životima svih nas? Da li su takve teze samo trućanje dokonih gubitnika koji svoju paranoju hrane oslanjajući se na nepouzdane izvore? Ako zavjere zaista postoje, kakvi su mehanizmi kojima se one sprovode, ko učestvuje u tome i kako je satkan veo koji zavjere skriva?

Koliko juče, prosvećena elita je prezrivo odbacivala svaku pomisao da je u zrelim, liberalnim demokratijama moguće grubo manipulisati javnošću. Danas stvari izgledaju nešto drugačije. Iako sa velikim zakašnjenjem i veoma selektivno, neke od zavjera se delimično razotkrivaju i u tome učestvuju i najuticajniji globalni mediji.

U tom kontekstu, važan događaj bila je pojava knjige „Mračni novac“ Džejn Majer, novinarke reputabilnog „Njujorkera“, koja se bavila uticajem američkih tajkuna na političku i intelektualnu scenu SAD-a. Sve napisano je odavno poznato, ali su informacije bile rasute i najčešće su bile van žiže moćnih medija. Majerova je na jednom mjestu sabrala obilje činjenica, objasnila je mehanizme manipulisanja javnošću i imenovala je ljude i organizacije koje u tome učestvuju. Pomenuta knjiga je „povukla nogu“ i sada je samo jedna u nizu knjiga na istu temu.

Američki poreski sistem je omogućio tajkunima ne samo da se prekomjerno obogate već i da ogroman deo bogatstva, bez plaćanja poreza, usmjere u dobrotvorne fondacije. Veliki dio toga novca troši se na kupovinu političkog, akademskog i medijskog uticaja, pa u krajnjem efektu fondacije ponajviše dobročinstava čine upravo svojim vlasnicima.

Smisao tog višedecenijskog poduhvata je da se javno mnjenje uvjeri kako je dobrobit tajkuna istovremeno i dobrobit svih građana

Tajkuni su ispravno procijenili da nije dovoljno kupovati samo političare već da se mora neprekidno uticati i na javno mnjenje. Novcem fondacija izgrađena je mreža nevladinih organizacija i naučnih instituta, kupljen je i ogroman broj univerzitetskih profesora, čak i cijelih katedri. Nastavni programi vodećih univerziteta, pa i sam pravni sistem, mjenjani su djelovanjem te moćne, zapanjujuće velike i razgranate mreže. Čuveni ekonomista Pol Samjuelson je rekao da ga nije briga ko piše zakone ako on piše ekonomske udžbenike.

Smisao tog višedecenijskog poduhvata je da se javno mnjenje uvjeri kako je dobrobit tajkuna istovremeno i dobrobit svih građana. Sistem koji neprekidno generiše sve veće socijalne razlike, koji gura veliki dio populacije u bijedu, ili koji zarad novca vojno ili ekološki uništava ljude i prirodu, najbolji je od svih svijetova i ne treba ga mjenjati. To će sa puno entuzijazma potvrditi uticajna intelektualna elita, i to se začudo ne smatra korupcijom, iako je “novac promjenio ruke“. Da parafraziram Roberta Muzila – za razliku od čestitih seksualnih radnica koje za novac prodaju tijelo, intelektualci prodaju i dušu i tijelo.

Za razliku od čestitih seksualnih radnica koje za novac prodaju tijelo, intelektualci prodaju i dušu i tijelo

Teoretičar zavjere bi i kod Majerove mogao naći osnov za novu teoriju zavjere. Iako dragocjen, njen kritički pogled uperen je samo na jednu stranu koja sistematski podriva američku demokratiju – samo ka bogatašima koji dolaze sa desne, republikanske strane. Da li to znači da podrivanje demokratije postaje prihvatljivo kada dolazi sa suprotne strane političkog spektra, sa one strane na kojoj su finansijeri Demokratske stranke?

Primjera radi, hiperaktivni Soroš se u knjizi pominje samo u nekoliko rečenica i to u neutralnom kontekstu. Čuveno društvo „Mont Pelerin“ (finansirano od strane bogatih mecena), koje je snažno uticalo na oblikovanje i širenje doktrine neoliberalizma, u knjizi se pominje samo u jednoj fusnoti. To je neobično ako se zna da je upravo ova organizacija prva kreirala model djelovanja koji Majerova opisuje. Nigdje nije pomenuta ni organizacija „Atlas mreža“ (izdanak „Mont Pelerina“), koja na globalnoj sceni djeluje na način koji Majerova opisuje.

Kada domaći intelektualci iznose ili zastupaju neki stav, bilo bi korisno znati da li je taj stav autentično njihov ili je plaćen novcem, stranim ili domaćim, svejedno. Ko plaća putovanja na kongrese i studijska putovanja, ko plaća izdavanje knjiga i časopisa, ko naručuje i finansira izradu studija, itd.? Ko su mecene i sponzori i kako uspijevaju da nagrade i rasporede svoje ljude baš tamo gdje treba?

Važno je znati da li, kada intelektualci debatuju na javnoj sceni, oni to rade u ime uvjerenja, ili su zapravo na radnom mjestu i pravdaju honorar – jer, kako je to davno primjetio Apton Sinkler, teško je natjerati nekoga da nešto shvati, kada je plaćen da to ne shvati.

www.nkatic.wordpress.com